|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
sedamnaestogodišnjakinja sam koja zna što hoće. neki ljudi misle da me poznaju, no onda ih s nečim toliko iznenadim. HA! nisam takva da budem sjedila na mjestu i šutjela. moja glavna zanimacija je brbljanje. ovisi o raspoloženju hoće li to biti o pametnim stvarima ili budalaštinama. često me ne možete uloviti ni za rep, ni za glavu. hiperaktivna sam, no na pogrešnim područjima. neki me žele promijeniti. no, ne dam se ja. ja sam svoja, neovisna država koja sama odlučuje o sebi. ili me voliš takvu kakva jesam, ili pozdrav! ne volim čudne i dosadne ljude. u njihovom društvu osjećam se kao da umirem :O . volim crtkarati i piskarati po zadnjim stranicama od bilježnica. volim ljudima slati smješne poruke. volim se derati po školskom holu i smijati se glupostima ko luđakinja. neki ne vole moj smijeh. e pa ne volim ni ja njihovu ozbiljnost! ha! volim čitati dobre knjige i gledati dobre filmove. naravno, ovo drugo volim raditi u dobrom društvu ;). ljubitelj sam životinja, prirode, voća i psihologije. zanimljivo mi je promatrati ljude kad oni ne znaju da ja to radim. imam svoje žute minute koje su (pre)česte. e onda mi treba netko da me oraspoloži (ili) smiri...aha! skoro zaboravih. gimnazijalka sam,trenutno 3.godina. filozof! bahaha :D
ima ljudi koje volim,a ima i ljudi koje volim. shvaćate? ;)
zanima te kakva sam?
dodaj brate na MSN:
anthony.hej@hotmail.com
ili ICQ:
462 237 014
čut ćemo se, jel? ;)
možeš mi i mail poslati. odgovaram :D (kad stignem i vidim xD):
tonkalol@yahoo.com
da ne bi bilo da sam ja centar svijeta, čitam i ja druge ljude koji dobro pišu!
monche.
Zveki.
tihana.
tamara.
krushka.
emaa.
Petra.
pa3sha.
Dona.
Drc!
melo.
Lucek.
Oggz.
Rina.
Sanja & Maja.<3
Tatjana.
Ivona. :)
Elena.
Robi.
Opa. Ovo je nešto novo. Mislim,ovaj post kojeg pišem. Wow. Ono,stvarno jedan veliki,pošteni,ogromni WOW! Totalno sam zaboravila na ovaj blog. Prisjetila me frendica na blogerske dane,i ja onda shvatim da je moj blog još uvijek u pogonu. Dakle,gdje smo stali? (...)
Ah,da. Znači, u ponedjeljak je početak novog kraja. Škola kuca na vrata i ja hitam da joj otvorim. Dosta je bilo lutanja po moru, okolici i truljenja kod kuće. Dosta mi je onog da se ujutro (čitaj: 'oko podne') probudim i pitam se: 'A što danas?' Ne,nema više toga. Pola dana sam u školi, daleko od one nastambe koja se kućom mojom zove.
'Kod kuće je najljepše.' - Nikad ne vjerujte tome koji to kaže! Glumi. Kod kuće je najgore. Znam iz vlastitog iskustva. Ali ne ćemo o tome. Ne zanimaju vas moji osobni problemi, a i nisam luda da s vama podijelim svoje intimne stvari,jel.
Uglavnom,u zraku se postupno osjeti miris jeseni. Odlazak ljeta je očit na svaki način. Nedostajat će mi dugački,topli dani. Smijeh koji zvoni živim ulicama punim oskudno odjevene djece koja upijaju sunce svim svojim bićem. Kako li će mi samo faliti ona sunčeva boja na poljima,livadama; ono divno plavo nebo s krasnim oblačcima. Hvata me nostalgija,vidiš li ti to?
Nije mi jasno zašto mi je ljeto toliko draže od jeseni. Sad će slikarica jesen obojati lišće u divne boje, razbacati ga po zemlji da izgleda poput mekanog,šarenog tepiha. Zrakom ne će odjekivati veseo ptičji pjev,ali će vjetar svirati svoje sjetne, lagane melodije. Zviždat će o proteklom ljetu,a ja ću slušati,slušati... uživat ću u tome i zaboravit ću na ono što me muči. Zaboravit ću sve probleme. Mašta će me odnijeti na mjesto gdje se ne zna za boli i ružne stvari. Iz misli ću izbrisati sve nepotrebno i sve ono što nije lijepo. Idu mi na živce one misli koje poput dosadnih muha nekotrolirano i neorganizirano lete po mom umu (koliko je od njega ostalo,zapravo).
Na playlistu sam stavila neke pjesme koje nisam duuuugo,dugo slušala i sretna sam,uistinu jesam. Prisjećam se starih dana,kad je sve bilo tako lako,bezazleno i jednostavno. Pomalo shvaćam da imam pogrešan pristup nekim stvarima i to planiram promijeniti,u svakom slučaju. Mislim,ne ću zauvijek ostati ovako smotana,jelda? (ili hoću,nikad se ne zna!)
Hej,prijatelju,ponosna sam na sebe. Napisala sam novi post na zaboravljenom blogu. Veselim se dragim uspomenama koje mi u glavu stavljaju pjesme. Sretna sam zbog novog,sutrašnjeg dana. I zbog tebe, koji ovo čitaš. Jer,nikad se ne zna. Možda upravo tebe nekad sretnem,pa možemo popričati. (;
"I vrti se,vrti vrtuljak, na pola gradskog trga!"
Zapravo uopće nemam inspiraciju. Ne danas, ne sad. Ali imam veliku potrebu nešto napisat' tu. Slušam sitne kapljice kiše kako rominjaju po granama magmolije. Kroz otvoren prozor počeo je ulaziti svjež proljetni miris zelenila. Točno osjetim šumu. Travu. Zrak! Ćutim lijepe dane koji su se šćućurili tu negdje u blizini i samo čekaju da krenu. Hajdemo, kad sunce baci svoje zrake, trčat ćemo po livadi, hvatati leptire i smijati se bez razloga. Bit ćemo sretni iako ne ćemo moći definirati zašto smo tako razdragani. Treba mi motivacija da se maknem van odavde. Daleko od kompjutera i interneta i chata i svega sličnog. A kako da to postignem kad je vani tako blesavo vrijeme? Imam osjećaj da sam taaaako daleko od svih. Sama. Na vrhu brda,a svi koji žele doći do mene moraju se penjati po strmini koja ih uporno baca dolje.
Prisjećam se onih davnih dana... dana kad sam bila bezbrižna. Čovječe, već i zaboravih da sam prije samo 3 dana navršila punih 17 godina! Sljedeće godine ću biti punoljetna. Hej hoj, prijatelju moj, osjećam se staro. Ona mala djeca koja jedva čekaju da odrastu nemaju pojma. Željela bih, oh, željela bih tako još godinu dana uživati u maloljetništvu! Više nisam mala. Izgrađen mi je karakter. Nisam zadovoljna sobom. Teško se mijenjati. Aktiviraj me. Budi tu. Kraj mene. Zagrli me, šapni mi na uho neke ohrabrujuće riječi. Daj mi do znanja da vrijedim, ipak.
Jer, ti si meni sve!
Vrtim se u krug i zlo mi je. Ne želim stati. I dalje volim pogrešne ljude. Da, ali ne odustajem. NE. Ti si tu, to je i više nego dovoljno.
<333
Na što ovo sliči? Praznina? E, ne želim joj dati da vlada mojim bićem. Ona tu ne spada, apsolutno ne!
Sve stoji. A kad krene, vrti se u krug. Zašto je to tako? Neki mi vele da se trebam veseliti da ne ide nizbrdo. Aha, hvala na optimističnim savjetima. Gdje je moj optimizam, moje veselje? Polako se udaljavam sama od sebe.
Osjećam se trulo, bolesno iznutra. Nedostaje mi nešto. Može li to sunce izliječiti? Oh, Bože, daj da je pozitivan odgovor! Hodam po tankoj crti. Posrnem li,padam na cestu na milost i nemilost brzojurećim automobilima. A što onda? ... Jedno veliko,ogromno NIŠTA. Ja sam samo jedan mali mrav, samo jedna beznačajna kap u oceanu. Jesam li uopće i to? Značim li išta?
"Divno je biti nekome nešto, divno je biti TEBI sve!"
Pronalaziš li se u ovom citatu? Ne? Zašto ne? DA! Ovo je za tebe. I tebe. I tebe.
Blog mi je dosadio, zaista.
Rijetko me se tu viđa, a neće me se ni ubuduće češće viđati.
No, osjećajte se slobodnima ostaviti kakvu poruku lijepu. Čitam komentare (:
Sve vas pozdravlja Antoinette.
[proljeće. diši punim plućima. pleši na suncu. igraj se s leptirima. pjevaj s vjetrom u ritmu zujanja pčela.]
